Nakon Sidi Rbata gdje smo ostali puna četiri dana, više manje svi smo došli k sebi. Nakon zaraze ili štogod se desilo par dana ranije oporavili smo se. Pored mjesta gdje smo boravili samo par stotina metara nalazila se plaža. Odlučili smo iskoristiti priliku  i  zajahati koji val. Par dana zaredom bilo je dovoljno da odlučimo promijeniti bazu. Nažalost, plaža Sidi Rbata radi vremenskih uvjeta nije bila dobra za surfanje. Konfuzna situacija, previše koncentriranih valova od kojih se nije moglo ni  isplivati na line up.

Pored svega nastao je malen pritisak što se ticalo ideje snimanja zasebnog videa o surfanju.  Jedne večeri Jurić i ja otišli smo do plaže s aparatima i Jurić je započeo razgovor. Rekao je da razumije namjeru te u samoj ideji vidi super uradak. No radi važnosti koju smo pridodali tome izgubio se onaj spontani način. Bio je u pravu. Previše smo  zabrijali. Na kraju krajeva Saganić i ja već vise od tri mjeseca gotovo putujemo te smo poprilično uigrani. Njih troje tek je došlo i gotovo je nemoguće bilo proizvesti toliko toga.  Surfati za gušt, snimati video o cijelom putovanju, snimati zaseban video o surfanju, raditi na reportima, baviti se društvenim mrežama i na kraju krajeva baviti se svakodnevicom.

Mom egu bilo je teško priznati da je to jednostavno previše. No, sva sreća pa sam osjetio inpuls duše koja mi je konstantno javljala iz sjene da sam pretjerao. Vratili smo se u sobu dogovorivši se da ćemo što ležernije raditi na videu koji se tiče cijelog putovanja.

Kako smo bili žedni surfanja premjestili smo se u Sidi Ifni,  sto pedeset kilometara južnije s idejom da tamo ostanemo sljedeća dva tjedna, koliko je preostalo dečkima. Nakrcali smo auto svom opremom, a Vidulić, Sagy i ja otišli smo taxijem do Sidi Ifnija prvi u potragu za kakvim smještajem. Taksist nam je ponudio pomoć te je rekao kako  ima prijatelja koji iznajmljuje apartman jako povoljno.

Bio je predivan sunčani dan. Na putu do Sidi Ifnija konačno sam osjetio ono nešto. Vozili smo se malenom sporednom cesticom, prolazeći kroz malena sela. Sela nalik nekakvim oazama, u izobilju zelenila I palmi. To je ono što sam htio doživjeti ovdje u Maroccu i konačno evo ga. Krajolik se postepeno mijenjao i pred sam kraj vožnje došli smo u pravi pustinjski predio. Sidi Ifni ujedno se naziva vrata Sahare.

Potražili smo vlasnika apartmana. Ponudio nam je apartman  uz poprilično nisku cijenu. Samo četiri eura po glavi za dan boravka, a apartman je bio kud i kamo bolji od onog prije desetak dana u kojem smo se nalazili u Tifniu. Imao je struju i sve što nam je bilo potrebno. Odlučili smo tamo ostati. No, nešto što je bilo drukčije u ovom gradu bila je mirnoća i tišina. Kasnije iz razgovora s lokalcima doznao sam da je ovaj simpatičan gradić dugo bio pod utjecajem Španjolske te da u ljetnim mjesecima gotovo svaki krevet u gradu popunjen marokanskim i europskim posjetiteljima. Arhitektura slična je Coraleju sa Fuerteventure na Kanarskim otocima.

Prvi session na koji smo otišli bio je jedan od boljih dosad. Svi smo se nauživali vozeći se na valovima. Temperatura oceana konačno porasla je na dobrih devetnaest stupnjeva dok je temperatura zraka prvih par dana iznosila 24 Celzijusa. Imao sam osjećaj kao da je počelo ljeto. Ne samo radi temperature već i sam miris tvorio je jarke boje u mislima, obogaćujući ih dodatnom toplinom.

U vrijeme dok nismo surfali pozabavili smo se svi sa skateboardima koje su momci donijeli sa sobom. Naime osjećaj voženja surfa nije isti kao i na skateboardu, ali sam osjećaj vožnje daske sličan je kao i snowboard. Što više vremena provedeno  na bilo kakvoj dasci samo može doprinijeti spoju ta dva elemenata daske i tijela.

Sljedeći nastavak čitajte na linku: Majstori kulinarskih čarolija

Serijal putopisa Ekspedicije 7 milja