Atlas je naziv za nekoliko spojenih gorsko-planinskih lanaca u sjevernoj Africi. Proteže se uz obalu Atlantskog oceana i Sredozemnog mora. Atlas razdvaja Mediteran i atlansko primorje od Saharske pustinje. Po gorama Atlasa žive uglavnom Berberi. Ime je dobilo po divu Atlasu iz grčke mitologije koji je na svojim leđima držao nebeski svod. Tizi n’Tichka je planinski prolaz u Maroku, koji povezuje jugoistočnu Marrakeshu s gradom Ouarzazate kroz Atlas gorje. Najveći je planinski prolaz sjeverne Afrike na visini od 2260 metara nadmorske visine. Ekspedicija 7 milja nastavlja svoje putovanje na biciklama ovim područjem.

Marocco, kakav smo posljednjih mjesec i pol dana gledali i upijali najednom se promijenio. Vjerujem da kao i na većini naše planete, gdjegod je utjecaj civilizacije manji, ljudi se ponašaju prirodnije. Nekako sam stekao dojam, ne samo u Maroccu nego i na prijašnjim putovanjima, da što je čovjek manje izložen prekomjernoj količini dnevnih informacija baveći se konkretno svojim životom to je slobodnijeg uma.

Petog dana u trećem mjesecu Sebov je rođendan, te smo upravo taj dan odabrali za polazak. Nisam bio nešto previše od volje za bicikliranjem. Toplina sunca iz minute u minute neprestano je rasla i u devet sati, kad smo se otisnuli  iz hotelske sobe već je bilo dobrih dvadeset i pet Celzijusa. Nakon par kilometara od grada nalazili smo se već u potpuno drugačijem pejzažu. Pustinjski krajolik, tek s ponekom palmom uz cestu, a u daljini grandiozno impozantno Atlas gorje.

Temperatura je nemilosrdno rasla. Seb je bio gladan vožnje te je žestoko stiskao pedale. Još uvijek je svijež  i pun energije, dobrih 25 kilograma lakši što se tiče prtljage gurao je svoj bicikl. Postajalo je sve toplije te smo do podneva skinuli gornji dio odjeće. Nismo ni shvaćali koliko je sunce zapravo jako. Odlučili smo ne ići glavnom cestom, te smo nakon dvadesetak kilometara od Ouarzazatea  skrenuli na sporednu cestu koja je isto tako vodila prema prijevoju Tizi n’Tichka kojeg smo u sljedećih par dana željeli proći.

Prošlo je više od mjesec  dana otkako smo Sagy i ja pedalirali posljednji put. Noge su nam oslabjele, a razina volje za pedaliranjem nije nam bila na nekoj zavidnoj razini. Surfanje je uzelo svoj danak, kako u fizičkom smislu tako i u glavi. Sva sreća pa se tu našao Sebo koji nas je na neki način gurao. No, Sagy i ja razvili smo nekakav svoj vlastiti ritam, način funkcioniranja koji sa Sebom još nije bio nikako uštiman. Još o početka puta, točnije od Rimini, lijepo smo se dogovorili da nema žurbe. Seb je konkvistadorski “napadao” u želji da odvalimo kilometražu kao da smo na kakvoj utrci.

Sagyu i meni otkako smo u štimungu to uopće nije toliko bitno. Koliko ćemo kilometara prijeći, gdje ćemo prespavati ili kada ćemo stići. Bitno nam je bilo da se krećemo, a sve ostalo spontano improviziramo po osjećaju. Kad nam se vozilo – vozili bi, kad nam se odmaralo – odmarali bi. Proces međusobnog usklađivanja tri  bića potrajao je sljedećih par dana.

Kasno poslijepodne bilo je očito da nećemo stići do mjesta gdje smo planirali prvi dan stići. Izmoreni od sunca, uspona, nadmorske visine i prvog dana bicikliranja. Nalazili smo se na šezdeset petom kilometru od Ouarzazatea. Bližio se kraj dana i trebali smo potražiti prenoćište.

Seb je bio malo u problemu jer još uvijek nije bio opušten po tom pitanju. Najgora opcija bila je ta da nas je mogla uhvatit noć, a onda bi negdje uz cestu podigli kamp i sutradan nastavili putovanje. No, nalazili smo se pored malenog berberskog sela. Upitali smo ljubaznog lokalca uz cestu dali nam može pomoći oko prenoćišta. Rekao je da ima prijatelja u susjednom selu Anmiteru. Noć samo sto nije.

Otišli smo kilometar i pol dalje, gdje nas je pored ceste dočekao čovjek u tradicionalnoj berberskoj odjeći. Aziz nas je pozvao u svoj dom na relativno dobrom engleskom jeziku. Baš u tom trenu, opijen  suncem koje mi je spržilo kožu, umorom, žeđu započela je jedna od pet molitva koje se ovdje, u muslimanskom svijetu svakodnevno ponavljaju. No, ova je zvučala nekako posebno.

Ulazili smo u Anmiter prolazeći maleni mostić. Slika bijaše bajkovita. Uz transcendentalni zvuk hodžine molitve, zvuk riječice koja je tekla ispod mostića kojeg smo prolazili , miris tek procvjetalih badema i raznih egzotičnih začina. Dan se gasio, izgledalo je potpuno nestvarno. Kao da smo najednom kročili u daleku prošlost. Rasvjeta u selu bijaše minimalna, tek s pokojom žaruljom kroz cijelo selo.

Smjestili smo se kod Aziza, raspakirali se i odlučili sutradan ostati ondje. Mjesto je predivno, a tko zna hoće li nam se ikada pružiti ovakva prilika da iskusimo život izvan civilizacije, u mjestu poput ovoga gdje se život nije znatno promijenio već stoljećima, možda i duže.

Cijeli sljedeći dan ostali smo u Anmiteru te sljedeće jutro vratili se na cestu. Slijedio je veliki uspon  do prijevoja Tizi n’Tichka nakon kojeg bi po planu kroz dva dana trebali stići do Marrakesha. Krenuli smo oko 9 sati. Prethodnih dana čuo sam se s prijateljem Marinom Bašićem kojeg sam upoznao prošle godine u Indiji. Marin se javio da s prijateljem Allesandrom biciklira Maroccom. I ne samo da bicikliraju već se kreću u susret prema nama. Želio sam vidjeti prijatelja i pomislio kako bi bilo super da se sretnemo na vrhu prijevoja Tizi n’Tichka. Bio bi to doista spektakularan doživljaj.

Napredovali smo relativno dobro obzirom na teren. Pustinjski štih zamijenili su vrhovi Atlasa i vegetacija se promijenila u potpunosti. Nisam imao osjećaj da se nalazimo u Maroccu. Činilo se kao da smo negdje u visokim Andama. Oko 13 sati, nakon dobrog tempa pedaliranja uzbrdo, konačno smo se domogli vrha prijevoja. Napravili smo dužu pauzu no Marina nije bilo. Signal je bio slab te mu se nisam mogao nikako javiti. Pričekali smo neko vrijeme, ali temperatura se počela spuštati. Odustao sam od iščekivanja.

Tek što smo platili čaj kojeg smo popili netko je iz daljine poviknuo moje ime. Bili su to Marin i Allessando !!! Ostali smo još dobra dva sata na vrhu prijevoja, ugodno se raspričavši uz čaj i klopu. No, kako nam se bližio kraj dana trebalo je pronaći smještaj ili mjesto za kampiranje. Pozdravili smo se i krenuli svatko svojim putem dalje.

Nastavak možete čitati na linku: Kasba Tadla 

Serijal putopisa Ekspedicije 7 milja