Sljedeća dionica pred nama bila je duga 480 kilometara do Fesa. Planirali smo je prijeći u tjedan dana. Prvi dan krenuli smo nešto kasnije radi kvara na Sagyevoj bicikli. Dobrih sat vremena probijali smo se kroz gust promet grada. Pored jakog sunca brzinu kretanja smanjivao nam je vjetar koji je puhao direktno u prsa. No svejedno do kraja dana odvozili smo zadovoljavajuću kilometražu.

Pretkraj dana počeli smo s potragom mjesta za kampiranje. Ljubazni stariji deda dopustio nam je podići šatore u njegovom vrtu pored kuće. Sebu je to bio prvi put u životu da kampira. To nas je dodatno ohrabrilo za daljnja kampiranja te smo se sutradan ujutro dogovorili kako ćemo dok smo u pokretu spavati isključivo vani, a kad se domognemo kakvog grada onda ćemo spavati “indoor”. Jedna od stavki koju valja uzeti u obzir je ta da koliko god romantično izgleda spavanje u šatoru i u prirodi tijelo i um se ne odmore kao kad se spava u sobi na mekanom krevetu. Naravno, stvar je navike, ali za to treba vremena.

Sljedeći dan dionica koju smo vozili bila je jedna od nezanimljivih. Cesta bijaše ravna, krajolik monoton, a temperatura visoka. Doduše nije bilo nikakvih uspona pa smo odvozili oko 105 kilometara.

Navečer smo se odlučili za prvi pokušaj divljeg kampiranja u Maroccu. Par stotina metara od ceste potkraj dana u daljini smo ugledali maslinik. Na kraju krajeva najgore što nam se moglo desiti jest da nas netko potjera. Nema problema…

Sebo je navečer provjeravao vremensku prognozu i ustanovio da bi sljedećeg dana moglo biti kišovito. Pored kiše temperatura bi trebala znatno pasti. Jutra, ovako i onako znaju biti friška, a tek s ovim zahlađenjem… Iako smo mislili da je sa zimom gotovo te da nam zimska odjeća više neće trebati. Još smo u Anmiteru odlučili ostaviti svu zimsku obleku kako bi si olakšali prtljagu.

Sljedeće jutro nakon kave, doručka i drugih jutarnjih rituala krenuli smo dalje. Sagy se požalio kako se ne osjeća baš najbolje. Rekao je da će do Kasba Tadla odlučiti hoće li nastaviti putovanje ili ne. Iskreno, meni se vozilo, no Sagy mi je suputnik od prvog dana i nema potrebe da se razdvajamo pa odlučio kako god ostati s njim. Sebo je još ujutro požurio te je odmakao par kilometara ispred nas.

Nakon što nas je tog jutra uhvatila kiša oko 14.00 sati stigli smo u Kasba Tadla. Sagy je odlučio ne voziti više ni pod razno toga dana. Rekao je da se osjeća umorno. Faktor broj jedan jest zdravlje. Ako je to pod upitnikom onda nema smisla forsirati. Sebo se javio poslijepodne i rekao da se nalazi 35 kilometara ispred nas. Dogovorili smo se sutradan naći na cesti. U Kasba Tadla nije bilo ničeg impozantnog, nekakvih građevina i niti jednog turista. Ovdje se mogao osjetiti duh mjesta kakvog su svojim bivanjem stvorili ljudi koji ovdje žive. Sljedećeg dana ostali smo u Kasba Tadla nakon čega je slijedila nešto zahtjevnija dionica do Fesa.

Cesta se polako počela uspinjati, ravne dionice konačno su zamijenili brojni zavoji i uzbrdice. Bilo je napornije za voziti, ali zanimljivije i dinamičnije. Na prvoj pauzi toga dana sjeli smo u jednom kafiću naručivši marokanski zeleni čaj sa svježom mentom. Sljedećeg dana prošli smo Azrou, digli se u brda i opet okusili tračak zime.

Do Fesa ovim tempom trebali smo stići u manje od jednog dana, ali odlučili smo malo usporiti kako bi još jednu noć prenoćili u šatorima. Toga jutra doručkovao sam hranu koju smo prethodnog dana pripremali. Pomirisao sam i nije mi bilo sumnjivo, ali kroz ostatak dana količina plinova koja mi se sakupljala u crijevima stalno je rasla. Nalazili smo se tridesetak kilometara od Fesa brzo odvozivši tu dionicu. U Fesu smo pronašli smještaj kako bi se odmorili. Navečer uz plinove koji su me mučili u želudcu imao sam mučninu u trbuhu, proljev i povraćanje. Sljedeće jutro probudio sam se iscrpljeniji više nego ijedno jutro tijekom posljednjih 700 kilometara putovanja.

Sve što se dešava nekad ne razumijem razloge tome. No, katkad nakon određenog vremena  svi neshvaćeni dijelovi sjednu na svoje mjesto. Što se manje opirem, lakši bivam. Pred nama je još 450 kilometara Marocca do povratka u Europu.

Nastavlja se: Najzahtjevnija dionica

Serijal putopisa Ekspedicije 7 milja