Prišli smo mjestu Triacastella. Još jučer na jednoj od pauza čuo sam se s Andreom iz Španjolske koju sam prošle godine upoznao za vrijeme surfanja na Sri Lanci. Upravo se vratila s višemjesečnog  rada na jugu Španjolske i bit će doma, u Leonu koji je udaljen nekih 150 kilometara  od mjesta gdje smo se trenutno nalazili. Htio sam se vidjeti s njom.

Iako nisam namjeravao prelaziti neke enormne kilometraže, kad je riječ o onoj ludoj zaljubljenosti….čovjeku svašta padne na pamet. Dobro sam se raspametio još prošle godine kad smo se upoznali i proveli samo par dana zajedno. I sada,  petnaest mjeseci kasnije, samo nakon par progovorenih riječi bio sam spreman prijeći kakvo god brdo, koju god kilometražu samo da je opet vidim. No, bez ikakvih očekivanja.

Jutro kad smo prošli Triacastellu bijaše ugodno toplo. Sunce su naizmjenice prekrivali mutni oblaci. Cesta se u jednom trenu počela uspinjati. Pred nama se nalazio lanac visokih planina. Pomislio sam  “ne ide cesta valjda na vrh”?

Mirnih misli nastavio sam dalje. Sagy je stisnuo gas te smo se malo razdvojili. Nakon 45 minuta uspinjanja na cesti usmjerenoj prema vrhovima planina pomislio sam da ideja susreta s Andreom tog dana i nije baš najbolja. No, nisam htio zajebati ovu priliku. Stisnuo sam gas dajući do znanja Sagyu da je ovo prilika koju želim itekako iskoristiti. Dobri Sagy ni na jednu od mojih blesavih ideja nije negativno reagirao. Doduše znao bi ih svojim avanturističkim duhom samo “podebljati”.

Penjali smo se dobrih dva sata, te najednom ugledali snijeg na samim vrhovima. Konačno smo se domogli vrha na 1340 metara. Nakon dugog zavoja što je slijedio, obojica smo ostali šokirani…Snijeg…Baš snijeg oko nas. Nije da ga je bilo kao u Kanadi za vrijeme zima, ali dovoljno da nas malo rastrese. Očekivao sam nekakav spust s tih snježnih planina, no cesta se nastavljala sljedećih kilometara po samim vrhovima.

Stali smo nakratko te obukli na sebe gotovo sve što smo imali. Zimsku smo robu doduše poslali  kući po prijateljima koji su bili još u drugom mjesecu na surfanju u Maroccu. No veći problem bio mi je što očito neću stići ispoštivati dogovor s djevojkom koju želim vidjeti. Bilo je već oko pet sati poslijepodne,  a cesta po vrhu planine se nastavljala. Već smo dobro promrzli. Odlučili smo stati nakratko te se zgrijati u brvnari sela kojim smo prolazili. Tek sto smo se zaustavili zazvonio je mobitel. Andrea!!

Javila je da se nalazi u mjestu Hospital gdje sam joj rekao da ćemo biti oko poslijepodneva. Na sreću došla je autom te mi rekla da ne brinem te da će doći do ove brvnare, udaljene svega desetak kilometara od sela Hospital. Laknulo mi je. Malo sam se “uzjebao”. Svakakve misli prolazile su mi kroz glavu prije nego li je stigla.

Sagy i ja sjeli smo se za stol naručivši toplo piće. Oboje smo zašutjeli. Bio sam gotovo podjednako uzbuđen i zbunjen. Već šest mjeseci putujemo. Bio sam uvjeren kako nema šanse da će me nekakva druga osoba izbaciti iz fokusa ovog što radim.

 “Zar je tako malo potrebno da se stvari promjene?”  Sve je to fikcija mojih misli.

U slabo osvijetljenoj brvnari iz tih misli prekinuo me  škripaj teških drvenih  vrata. Okrenuh glavu u smjeru zvuka. Ugledao sam poznato lice guste kovrčave crne kose, toplog osmjeha i bistrih očiju.

Uh, jebote… Andrea ! Kao da nije prošlo toliko vremena otkako smo se posljednji put vidjeli  na Sri Lanci. Imao sam osjećaj kao da je to bilo jučer.

Zasjeli smo uz ugodan razgovor sa puno smijeha. Godilo mi je. No, tada shvatih kako je prošlo dosta vremena. Posljednjih petnaest mjeseci svatko je živio svoj život. Što se desilo na Sri Lanci, desilo se. Možda  je to svršena priča, a možda je to nešto što tek slijedi. Možda je to opet samo jedna od mojih fikcija koju sam iskreirao samo zato što mi je ugodna…

Došao trenutak kad je opet, isto kao i prošle godine, svatko trebao nastaviti svojim putem. Zagrlili smo se i pozdravili. Ako će se ikad nešto desiti među nama, desit će se u neko drugo vrijeme. Mirnijih misli sad sam mogao nastaviti dalje.

Sljedeći nastavak: Camino nas ne štedi

Serijal putopisa Ekspedicije 7 milja