Sljedeći dio Marocca bijaše poprilično ravan točnije sve od Fesa, gdje sam se naposljetku otrovao hranom znog čega smo bili primorani pauzirati tjedan dana. Došao je trenutak kad je ljenčarenju i odmaranju došao kraj.

Sebo se pobrinuo oko rute i predložio da dionicu do Chefchaouena nekih 220 km odradimo cestom o kojoj je čitao u nekom putopisu. Riječ je bila o makadamu koji se protezao nakon jezera Barrage El Wahda udaljenim nekih 70 ak kilometara od Fesa pa sve do Chefchaouena planinskim klancem Ref planina. Sebo je uvjereno rekao kakav nas teren čeka, te je spomenuo kako ne bi trebalo biti većih uspona. Naravno povjerovao sam u to i sljedeći smo dan krenuli.

Bijaše mirno jutro. Na vrijeme smo se spakirali , natovarili sve potrebno na bicikle i krenuli. Sunce se polako uzdizalo, grijući iz sata u sat površinu kože koja nije zaštićena. Ubrzo iz vidokruga nestao je veliki Fes. Skrenuli smo s glavne ceste i ubrzo se našli u izobilju boja krajolika kojeg smo prolazili. Mirnoća koja nas je pratila bijaše neopisiva. Tek tamo pokoj automobil koji bi prošao. Zvuk proljetnog povjetarca, pčelica koje objavljuju svoj sezonski ciklus, magarci, polja maslina,agruma i šarenog cvijeća. Miris proljeća. Priroda se budi.

Kako cijeli dan pedaliramo i nalazimo se na cesti jutarnja kava i  malo tjelovježbe su neki od rituala koje volim obaviti svaki dan prije pokreta. Nije stvar da to moram raditi već bi to radije nazvao začinima dana. Iako s vremena na vrijeme postaju rutina rekao bi da je to ona rutina koja mi godi.

Ubrzo smo prišli jezeru Barrage El Wahda. Djelovalo je spokojno. Našli smo se ubrzo sa Sebom te nastavili dalje. Vidio sam na karti da cesta ide uz jezero  i pomislio kako ćemo sljedećih tridesetak kilometara odvoziti najviše u sat i pol lagane vožnje. Započelo je blago kao i sama atmosfera krajolika. No, ubrzo smo naišli na strminu koja djeluje nekih 16% nagiba po našim standardima i trajala je dobra tri kilometra. Uspuhali smo se i stali na tren predahnuti, te snimiti fotografiju i kadar impozantnog krajolika. Naišao je neki lokalac koji se isprva bunio što slikamo, a nakon dvije minute razgovora objašnjavajući mu da smo putujemo i ne želimo ili ne mislimo ništa loše time što fotkamo darovao nam je dvije litre domaćeg mlijeka.

Uspon se nastavio nakon kojeg je slijedio spust opet na razinu jezera. Ubrzo je slijedio još jedan takav set, pa nakon toga  još jedan. Oko 15.00 sati nakon već dobrih pet sati na cesti napravili smo samo dvadeset i pet kilometara. Djelovalo je frustrirajuće, no raspoloženje se popravilo kad se za vrijeme druge pauze našao dobroćudni lokalac koji nas je počastio velikom porcijom tajina (kuhanog povrća s malo mesa i domaćom blitvom) te litrom i pol svježeg soka od naranči. Nastavili smo dalje punih želudaca, a uzbrdice i nizbrdice su se nastavile redati. Napokon smo se makli s jezera, popeli na jedan od vrhova koji su stršali jutros visoko iznad razine mirne vode jezera. Na oko djelovalo je kao da nismo daleko odmakli jer s mjesta gdje smo podigli kamp još uvijek se vidio komad jezera. Uzbrdice su nam uzele danak energije i otišli smo prilično rano na spavanje.

Sutradan za dobro jutro nakon obavljenih jutarnjih rituala krenuli smo i već nakon prvih pedesetak metara započeli s usponima. Mislio sam si kako nema šanse da će današnja dionica biti teška kao ona jučer. I imao sam pravo, ovog dana bila je još zahtjevnija.

Cijela ideja prolaska Ref planine malo mi se zamjerila jer tek sto sam došao k sebi nakon trovanja hranom pred Fes tijelo mi se još uvijek oporavljalo, a dionica na kojoj smo se nalazili bijaše poprilično fizički zahtjevna. Koliko fizički toliko i psihički jer već tri dana smo se vozili, a tek sto pedeset kilometra smo prešli.

Dan kad smo trebali odvoziti još pedeset i dva kilometra do dobro poznatog Plavog Grada, Chefchaouena osjetio sam ponovni pad energije. Konačno kad smo stigli, otuširali se i smjestili u sobu mislio sam da sam gotov. Znam da smo pretjerali, ali što je tu je.U tri i pol dana udaljenost i nije neka koju smo prešli, ali zato 9500 metara visinske razlike koju smo odvozili plus lošija cesta  bijaše ključni uzrok što smo relativno spori.

Napustili smo Chefchaouen te u sljedećih dan i pol laganim ritmom došli u Tanger. Odlučili smo ostati nakratko i pomoći Sebu oko pospremanja bicikle u kartonski paket kako bi mogao proći norme za prijevoz avionom. Naime, za transport bicikle potrebno je skinuti kotače, volan i sve posložiti u kutiju određenih dimenzija. Sebo je otkako smo stigli u Tanger paničario oko toga pa smo to riješili odmah sljedećeg dana.

Četvrtog dana u četvrtom mjesecu Sagy i ja ukrcali smo se zajedno s našim biciklima u katamaran. Samo trideset i pet minuta vožnje kroz Gibraltarski prolaz dijelio nas je s tlom Europe, točnije sa Španjolskim gradićem Tarifom. Prije nego li smo krenuli nešto od opreme koju smo odlučili ne nositi više sa sobom dali smo Sebu nek nam odnese kući, pozdravili se s njim i zaželjeli jedan drugome sretan put. Dobrih mjesec dana zajedno smo prolazili kroz kojekakve situacije, neke lijepe, neke teške, neke smiješne. Naučili vjerujem svaki od nas nešto novog o sebi i jedni o drugima. Prije Seba isto tako mjesec dana proveli smo s ekipom iz Lošinja u malo drukčijem izdanju.

No sad je vrijeme da nastavimo u našem starom ritmu kakvim smo krenuli u ovu avanturu sami – nas dvoje.

Slijedi nastavak: Povratak u Europu

Serijal putopisa Ekspedicije 7 milja