Od Rima do Villa San Giovanni pred nama je 760 kilometara pedaliranja stoga odlučismo krenuti dalje prema jugu. Prvi dan nakon Rima stotinjak kilometara južno prespavali smo pod strmim vrhom Parka Nazzionale di Montania. To smo mjesto “skenirali” putem google maps-a te uspješno pronašli odgovarajuću lokaciju za postavljanje kampa. Pri tome nismo računali na neke stvari kao što bijahu seoski psi koji su nas pri dolasku dočekali glasnim lavežom. No, dobro smo se “zbuksali” unatoč tome što nas je netko tijekom noći špijunirao i zastrašivao. Uspjeli smo ostati neprimjećeni do jutra. Isto tako, okvirno smo si isplanirali hodogram za sljedeće dane.

Sljedeći dan Sagy je odlučio voziti odnosno barem pokušati pošto smo odlučili prijeći manju dionicu od nekih pedesetak kilometara do mjesta Fondi kako bi sljedeći dan stisnuli jače. Na naše obostrano zadovoljstvo Sagyju je koljeno izdržalo. Tek što smo se ponovno obojica našli na cesti raspoloženje nam je znatno poraslo, a kilometri pod nama su letjeli. Smjestili smo se opet u nekom masliniku, malo dalje od okvirnog plana.

Sljedećeg jutra dok sam još spavao dubokim snom pravednika dvjestotinjak metara od nas lovac je pucao iz puške. Sagy je bio budan i pokušao me probuditi da se negdje sklonimo kako bi izbjegli zrna sačmarice iz koje je nadobudni lovac rešetao naokolo. No, ja ništa nisam čuo dok sam se bučno protezao kako bi se razbudio uz prve zrake jutarnjeg sunca. Na svu sreću niti jedan od nas nije primio metak. 

Krenuli smo dalje svladavši pri tome poveći uspon, da bi se zatim spustili do mjesta Formie gdje smo ugledali konačno drugu stranu obale ovog divnog i velikog Apeninskog poluotoka. Cijeli potez oko Napolia gusto je naseljen. Zahvaljujući plodnoj zemlji u podnožju vulkana Vezuvija veliki dio teritorije prekrivaju beskrajna obrađena polja. Razgovarali smo o raznim varijantama te smo na kraju odlučili novac namijenjen troškovima smještaja uložiti u vožnju vlakom za prijelaz tog jednoličnog ruralno-urbanog područja.

Nastavili smo putovati pedalirajući dalje da bi opet uzeli dan-dva pauze radi odmora, tekstova i obrade video/foto materijala u predivnom malenom gradiću Sapri, udaljenom tristotinjak kilometara od južnog ruba Apeninskog poluotoka. Vlasnik nam je ponudio prihvatljivu cijenu apartmana pa smo se tamo okrijepili i odmorili pripremajući se za sljedeću rutu i nastavak putovanja.

Predivnom strmom obalom nastavili smo put prema jugu. Tu smo prvi puta spavali na plaži i usput upoznali dvoje biciklista – Amerikanca Boba i jednog Nizozemca. Zajedno sa Bobom smo odvozili jedan cijeli dan, a zatim smo odlučili ostatak puta do najjužnije točke Italije kampirati kako bi štedjeli na ionako tankom budžetu.

Nakon dužeg perioda lijepog vremena znali smo da nas kroz noć očekuje kiša. Šezdesetak kilometara pred Pizzo pronašli smo sklonište u velikoj kvadratnoj cijevi ispod prometnice koja služi za odvod u vrijeme obilnih oborina u nadi da neće padati baš toliko da nas namoči. Na svu sreću, tijekom noći je palo malo kiše, ali je kroz dan nastavila padati. Vozili smo taj dan nekih petnaestak kilometara po laganoj kiši.

Veći problem od kiše predstavljao nam je jaki jugoistočni vjetar radi kojeg se nismo uspijevali kretati više od 10 km/h. Možda i manje od toga. Kako se kiša pojačavala tako smo bili prisiljeni potražiti zaklon i našli ga pod krovom jedne benzinske crpke. Nastala je dilema oko toga trebamo li nastaviti s vožnjom ili potražiti neko alternativno rješenje.

U konačnici odlučismo nastaviti pa kud puklo da puklo. Dobrih pet sati vozili smo po kiši. Intenzitet oborina bio je vrlo promjenljiv, da bi se baš pred samim Pizzom kiša opet pretvorila u pljusak i skroz nas promočila. Nije bilo druge nego potražiti prenoćište makar ga morali platiti. 

Opet smo upoznali nekog lokalca koji je poznavao Francesca, a Francesco je bio gospodin koji se bavi turizmom i unutar svoje kuće nudi  “Bad & Breakfast”. To je nešto između hostela i hotela, a cijena je relativno pristupačna. Našem budžetu nijedna od tih cijena  nije baš simpatična jer se sad već, nakon četrdeset dana putovanja prilično stanjio. No, nismo imali izbora. U suprotnom bi doveli u pitanje naše zdravlje.

Nakon te pauze napravili smo plan za dalje. Slijedilo je još 92 kilometara do Villa san Giovanni, mjesta gdje planiramo trajektom prijeći na najveći Mediteranski otok – Siciliju.

Slijedi nastavak na linku: Život je lijep

Serijal putopisa Ekspedicija 7 milja