Jutro kad smo napuštali Pizzo gazda Francesco toplo nam je preporučio putovanje obalnom rutom makar zbog toga napravili dvadesetak kilometara više, koje radi ljepote obale zasigurno nećemo požaliti. Krenuli smo rano. I zaista, cestica je bila ugodna za vožnju, a krajolik predivan. Pogled nam se protezao s jedne strane na beskrajnost Mediterana, a s druge strane na strme planinske vrhove. Oko nas vladao je mir i tišina koju bi tek tu i tamo poremetio pokoji automobil. Život je lijep !

Uživali smo u vožnji držeći se obalne ceste. Uskoro se zaredalo par oštrih zavoja nakon kojih smo shvatili da se počinjemo penjati. Nagib ceste bio je obrnut od onog koji bi bio ugodan našim umornim nogama. Očekivali smo spuštanje prema obali. Provjerili smo na ciklokompjuteru gdje se nalazimo, shvativši da smo slučajno pogrešno skrenuli prije dobrih kilometar i pol uspona. Opet smo u dilemi. Dali nastaviti ili se vratiti ?

Obojici nam je bilo blesavo da se sada vraćamo te smo nastavili pedalirati malenom cesticom kroz unutrašnjost. No, ubrzo je slijedio još strmiji uspon. Na jednom djelu čak smo bili prisiljeni gurati naše natovarene bicikle dobrih 3 kilometara uzbrdo.

Nakon par sati konačno smo se domogli obale. Pomišljao sam kako smo platili ovu pogrešku, ali onda se pokazalo da uzbrdicama tu još nije bio kraj. Slijedilo je još uspona te smo na kraju dana ustanovili da smo prešli više od 1 000 metara visinske razlike. Bar je tako izračunao naš ciklokompjuter. Noge su nam otpadale!

Napokon smo se spustili u nizinski predio, gdje se nalazi Gioa Taura, gradić poznat po nekadašnjoj industriji te kao najveća pomorska luka na jugu Italije. Šokantna promjena Italije kakvu dotad još nismo vidjeli. Oscilirala je nekakvim promjenama spuštajući se prema jugu, ali ovaj predio….izgledao je posve drukčije. Pomislio sam da se nalazimo u nekom zapuštenom djelu Albanije ili malo bolje uređenom djelu Indije, nešto između toga. Posvuda naokolo smeće, ruševine, napuštene tvornice, ulice u nezavidno lošem stanju…

Jedino što je sjalo vedrim bojama bili su raznorazni agrumi, a ,među njima najbolje naranče koje sam ikada igdje pojeo. Noć se bližila i  trebali smo reagirati po pitanju smještaja. Mjesto podizanja kampa pronašli smo u blizini jedne napuštene tvornice udaljene jedva par metara od ceste. Postojala je opcija postavljanja kampa u jednoj od tvornički hala, ali smo odlučili “zbuksat” se među neko raslinje nalik žbunju.

Kroz noć je pala vlaga i šatori su se namočili kao da je pasala kiša. Katkad taj ritam cjelodnevnih vožnji i spavanja u svakojakim vremenskim uvjetima utječe na naše aktivnosti sljedećih dana. Ponekad provodimo dane odnosno noći kada smo stalno na oprezu radi bicikla i opreme što se očituje manjkom snage sljedećeg dana. Pored svega toga, svaki dan ulažemo određeni dio vremena u snimanja kamerom i  dronom. Nije da se nešto žalim, samo imam potrebu to spomenuti.

Tako smo sljedećeg hladnog i vlažnog jutra rano krenuli dalje iako se nismo baš odmorili. Znali smo da je pred nama prijelaz gorja, ali željeli smo nastaviti putovanje. Srećom nismo imali pojma o kakvoj je cesti riječ. Slijedilo je 15 kilometara gadnog uspona. Nakon skoro tri sata neprekidnog uspinjanja našli smo se u planinskoj klimi.

Zatim je uslijedilo spuštanje sve do mjesta Bagnara Calabra na samoj obali Sredozemnog mora. Sagy je dobro podnio hladnoću tog dana, dok su se meni stopala i ruke sledile do te mjere da ih više uopće nisam osjećao. Nadao sam se suncu na obali, ali visoke planine s istoka već su ga zaklonile. Položaj sunca bio je nizak, a sunčeve zrake slabašne u ovo doba godine. Postajao sam sve nervozniji. Srećom, cesta koja nas je vodila do Ville San Giovannia sastojala se od blagih uzbrdica i ravnih dionica.

Oko 14.30 sati napokon smo stigli do najjužnije točke Apeninskog poluotoka, 1 750 kilometara udaljenog odredišta od Cresa koju smo prešli tijekom posljednjih četrdeset dana.

Naučili smo puno tijekom ovog putovanja. Naučili smo o težini bicikla, o potrebnoj ili manje potrebnoj opremi, načinima kako zadržavati tjelesnu temperaturu u kampu dok se ne krećemo. Spoznali smo neke svoje vrline i mane. Sve u svemu bilo nam je lijepo.

Dapače, jako lijepo! Svaki nam je dan bio ispunjen neočekivanim situacijama, s kojima smo se nosili na najbolji mogući način u okvirima trenutnih mogućnosti. Život je lijep!

One love!

Nastavak možete pročitati ovdje: Božićno jutro na Siciliji

Serijal putopisa Ekspedicije 7 milja