Pored novih nabrojanih različitosti tu je još jedna stvar koja nas je snašla, a to su komarci. Našli smo rješenje i za komarce, ali znalo je biti dana kad ni (sprej) ne bi pomagao. No, i na to se da naviknuti.

Brzina kojom smo se kretali bila je doista brza, no temperatura koja nas je ovih tjedan dana pratila dok smo prelazili ovim djelom Italije gotovo svakog dana prelazila je trideset stupnjeva. Nije ni to neki problem, ali nekako mi se čini da mi je ipak više pasalo malo hladnije vrijeme. Nakon gotovo cijelog dana na suncu predvečer bi se osjećao poprilično umorno i skršeno. Mjesta gdje bi inače podizali kamp bila su poprilično skrivena, što iz razloga jer je to ilegalno, što iz razloga da možemo utonuti u dubok san ne razmišljajući o tome da bi nas netko mogao uznemiravati. No, u ovom djelu to je bilo nešto kompliciranije.

Mislio sam si kako sad cijeli put do kuće neće biti zahtjevan. No sunce, komarci, vrućina noću koja nas je pratila četvrtog dana pokazala je rezultat.

Kao i svakog jutra, posljednjih dana zbog nedostatka gustih šuma probudile su me vrlo rano ujutro vatreno tople sunčeve zrake. Već rutinski obavili smo jutarnji ritual popivši kavu, odvježbajući , doručkovali te raspremili kamp. Obojica smo osjećali malen umor jer u tri dana prešli smo dvjesto pedeset kilometara već dobro potrošeni od posljednjih šest mjeseci pedaliranja. Spustili smo se na cestu koju je sunce već dobro ugrijalo. Osjetih vjetar koji mi je na prvu godio, no smjer vjetra nam nije išao u korist  pušući nam ravno u prsa. Ni to nije bilo ništa novo. Nastavili smo pedalirati i u dva sata umjesto uobičajenih 35 kilometara prešli smo jedva dvanaest. Naravno, malo djeluje i na moral, ali ovoga puta više je pogodilo naša umorna tijela. Nastavili smo, a vjetar se pojačavao.

Naravno, nismo nigdje žurili, ali htjeli smo odraditi danas zamišljenu rutu u glavama. Vrijeme se počelo kvariti te osjetih pad tlaka. Odlučili smo zaustaviti se u jednom bircu, iskoristiti poslijepodne za obradu slika i plasiranje istih na društvene mreže. Najednom započeo je pljusak. Pošto je bilo poprilično rano za odlazak u kojekakav buks i podizanje kampa nadao sam se da će kiša stati do tad. No, kiša nije prestajala sve do 20.00 sati te smo bili primorani snaći se na brzaka. Kako smo se uhvatili fotki i rada na kompjuteru bicikle su nam ostale nezasićene te nam je sva oprema (vreće i šatori) ostala na kiši i promočila dobrim djelom. Nekako smo bez puno fantaziranja u zadnjim trenucima svjetla u blizini grada pronašli mjesto za podizanjem kampa. Odlučili smo nekako u manjem komforu nažalost ovog puta u vlazi i mokrom prespavati i na kraju krajeva okusiti na vlastitoj koži kako je to i jeli uistinu gadno.

Nakon tog dana i noći naučili smo lekciju. Nije strašno, ali definitivno bolje spriječiti takvo što.

Prešli smo Cremonu, pa zatim Mantovu i ubrzo približili se Veneziji. Odjednom osjetih kako se nešto sitno promijenilo. Osjetio sam da se blizi kraj ovom putovanju. Datum koji smo fiktivno postavili kao povratak najednom se sve više i više približavao, tope se kilometri pred nama. Odlučili smo ipak malo usporiti…

Nastavak putovanja: Povratak

Serijal putopisa Ekspedicije 7 milja